Riječ NEMOJ

Da li se sjećate koja se riječ koristila kao zabrana, u vašem djetinjstvu? Kod naših roditelja se najčešće čulo NEMOJ, mada i sada često čujem tu riječ. Da li vas je nervirala?

Jedna od svakodnevih zanimljivih situacija sa djecom me postakla na razmišljanje o tome da li te zabrane imaju posljedice na nas kada odrastemo? O tome pročitajte u ovom tekstu.

Istorija se ponavlja

Juče je moja četvorogodišnja ćerkica zalijepila sličice odnosno naljepnice na komodu i rekla mi: „Vidi mama, kako je lijepo.“.  

Nemoj lijepiti sličice na komodu.
Ukrašena komoda. 🙂

Taman kada sam zaustila da joj kažem da to više ne radi sjetila sam se identične situacije iz svog djetinjstva. Brat i ja smo isto tako zalijepili sličice iz žvaka na regal u našoj sobi. Bili smo srećni zbog toga i nama je to lijepo izgledalo. Međutim, našoj mami se to nije svidjelo. Kada je vidjela šta smo uradili, odmah nam je naredila da ih skinemo. Mi smo uz negodovanje sličice odlijepili. Sjećam se i da smo bili tužni pa iz tog razloga nisam željela da se i moja ćerka tako osjeća.

“Baš si lijepo ukrasila komodu.“, rekoh na kraju svojoj frćkici. Ona sva srećna sa osmjehom na licu, nastavila je da se igra.  Par sati kasnije, moja mlađa dvogodišnja ćerka, je te iste sličice odlijepila i ponovo zalijepila, imitirajući svoju stariju sestru. I opet, i opet, i opet… pa se na kraju te sličice više nisu mogle ni zalijepiti i završile su na podu, a potom i u smeću.

I svi su na kraju bili zadovoljni.

Zabrane nas sputavaju

Nakon tog događaja, ja sam počela da razmišljam koliko su ponekad glupe te instiktivne zabrane roditelja, poput ovih sličica ili sputavanja djeteta u namjeri da uradi bilo šta što nama, u datom trenutku, nije logično. Stalno se čuje jedna riječ koja mi često para uši kada je čujem ali i kada je koristim. Da li znate koja je to riječ? Riječ NEMOJ!

I tu riječ najčešće prati neki nelogičan argument.

Nemoj da diraš tu loptu. Prljava je.

Nemoj da trčiš. Pašćeš.

Nemoj da cijepaš to. Praviš smeće.

Nemoj da stavljaš pjesak u usta. Prljavo je.

Nemoj da sjediš na travi. Uprljaćeš se.

Nemoj da skačeš. Udarićeš se.

Nemoj da diraš to suđe. Razbićeš ga.

Nemoj da sam da jedeš. Prosućeš hranu svuda.

Nemoj da… nastavite niz.

Nemoj sjediti u pjesku.
Patike su mnogo ljepše sa kamenčićima..

Zapitah se, koliko te zabrane utiču na razvoj djeteta u osjetljivom predškolskom periodu? Vjerovatno nismo ni svjesni, kao što nesvjesno u najboljoj namjeri i izričemo te zabrane.

U najboljoj namjeri sputavamo dječiji razvoj samostalnosti, samoincijative i istraživačkog duha.  Jeste li se ikada zapitali zašto djeca imaju toliki istraživački entuzijazam a mi odrasli nemamo? Zato što su djeca u nama nestala.

UBILE SU IH NELOGIČNE ZABRANE.

Koje bi bile poslijedice riječi NEMOJ?

Djeca jednostavno imaju potrebu za kretanjem, istraživanjem, imitiranjem odraslih i isprobavanjem nama nelogičnih stvari. Tako uče.

Pustimo djecu da budu djeca.

Neka trče.

Neka skaču.

Neka padaju. Ne mogu da nauče da ustanu ako ne padnu. Niko od nas nije prošao kroz djetinjstvo bez razbijenog koljena. Zašto bi oni?

Neka istražuju, prave i popravljaju.

Neka prave kule od blata. Neka se prljaju.

Nemoj dirati prljavu piljevinu.
Vrlo ukusna čorba od piljevine.

Neka prosipaju. Sve se to opere i očisti. Samo obraz se ne može oprati, zar ne?

Neka uživaju u bezbrižnom periodu koje samo djetinjstvo može da pruži. Ne traje dugo, brzo prođe i vrlo lako ga proguta ono što zovemo život.

“Posao deteta je da se kreće. Vaš posao je da dete bude što spretnije i okretnije.”

Dr Ranko Rajović

Djeca kroz kretanje, trčanje, padanje i ustajanje, istraživanje uče. To je jedini način da spoznaju svijet oko sebe. Poznati neurofiziolog, dr Ranko Rajović, često ističe važnost kretanja za razvoj mozga. Sigurno ste čuli za NTC čiji je on pokretač. Ako niste, toplo prepročujem klik na NTCučenje za više informacija.

Djeca su sposobnija nego što mislimo. Spretniji su nego što očekujemo. Zar to nije dovoljan razlog da ih ne sputavamo? Dozvolite im da vam pomažu, iznenadiće te se. 🙂

Nemoj ti. prosućeš.
Pravimo jaja za doručak.

U vidu zaključka…

Vjerujem da se sada iz ove priče može zaključiti da su roditelji suvišni i da samo treba da pustimo djecu. Ali ne, upravo suprotno. Ovaj način traži naše prisutvo jer naš zadatak je da ih pazimo da u tom svom istraživanju ne odu predaleko i da budemo tu da im odgovorimo na pitanja kojih ima mnogo.

Dječija mašta je neograničena. Kada ih uhvati adrenalin, može im pasti na pamet da skaču sa 10 metara visine. Naša uloga je da im takve opasne stvari ne dozvolimo. Ja sada malo karikiram ali shvatate poentu.

Djeci trebaju granice. Kolike i na koji način ćemo ih postaviti, to sad zavisi od nas samih i od ponašanja naše djece.

To je naša uloga.

I za kraj samo želim da vas zamolim kada sljedeći put budete željeli da djeci kažete NEMOJ, zastanite na sekund i razmislite. Možda se sjetite neke situacije kao ja sličica. Onda se sjetite kako ste se tada osjećali i zapitajte se da li želite da se i vaše dijete tako osjeća? Provjerite da li je situacija opasna, da li možda neprihvatiljva i tek onda reagujte.

NEKA DJECA BUDU DJECA!

Ako volite da čitate i svidio vam se ovaj tekst, preporučujem vam sjajnu knjigu iz oblasti moderne psihologije od autora Ana Bikova- Samostalno dijete ili kako da postanete “LENJA” mama . A možete i da pogledate koje su naše zimske aktivnosti.

Sharing is caring. Hvala. :)